Kakve veze imaju otpad i pubertet

Author of Announcements: Aleksandra Anić Vučinić, 02.11.2018. in category Blog

Kakve veze imaju otpad i pubertet

Neki dan dobila sam zadatak napisati blog. Približava se rok, a ja ništa nisam napisala. Otvorila sam novi dokument i stala. Svaki dan pišem stranice i stranice dopisa, elaborata i stručnih tekstova, ali blog??? Kako ću to? Pa to nikad nisam pisala. Ako mi netko kaže da napišem par stranica o biorazgradivom otpadu, otpadnoj plastici ili obradi otpada mogu pisati danima, nije nikakav problem. Čak mi često kažu da ne pretjerujem, ali blog?

Ne mogu vjerovati da je otpad jedina tema koja mi opet pada na pamet. Izgleda da sam svoju sreću stvarno pronašla u smeću :). O čemu još mogu pisati osim o otpadu? Moja druga preokupacija su djeca, dvoje aktivnih pubertetlija u punoj snazi. I nema naznaka da taj pubertet popušta. Sad kad bolje razmislim i o njima bih mogla puno pisati, ali taj tekst bio bi čista kuknjava jednog običnog roditelja o tome kako je to svakodnevno nositi se s njima, njihovim hormonima i promjenama raspoloženja. Nakon dugog promišljanja odlučila sam spojiti dvije stvari koje mi trenutačno oduzimaju najviše vremena i napisati blog o pubertetu i otpadu.

Neke definicije puberteta kažu kako je to vremensko razdoblje za vrijeme kojega se u životu čovjeka događaju vidljive tjelesne i psihičke promjene. Tjelesno sazrijevanje završi prije 20. godine, ali psihičko rijetko :). Vrlo često pubertetlije imaju poteškoća s prihvaćanjem autoriteta te stalno preispituju sebe i svoju okolinu. Neki znanstveni radovi kažu da je teško odrediti kada pubertet završava, jer je razvoj neujednačen, pa se u različitim područjima života dosežu odraslosti različitog stupnja. Neki pak kažu da pubertet danas završava u 25., umjesto u 18. ili 20. godini.

Što se to dogodilo otkad se "rodila" naša sadašnja država? Bilo je to 1991, što znači da je sada stara 27 godina. Najbolje godine, taman ulazi u zrelost. Po definiciji pubertet je trebao proći, ili nije? Ratne i poratne godine nisu bile fokusirane na gospodarenje otpadom (do 1994.), pa njih nećemo ni brojati. Od tada je trebalo proći 10 godina da se ozbiljnije počne razmatrati ova problematika. Ako to usporedim s mojom djecom, u toj dobi taman sam im mogla objasniti neke stvari, malo su se počeli osamostaljivati, krenuli sami u dućan i željeli se ponašati kao odrasli. To razdoblje obilježilo je da puno toga obećaju, a malo naprave :). Tek 2004. započeli smo ozbiljnije raditi na području gospodarenja otpadom pa smo 2005. donijeli Strategiju gospodarenja otpadom. Taj krovni dokument lijepo je isplanirao što sve trebamo napraviti i to do 2025. U njemu je pisalo da ćemo poštivati hijerarhiju gospodarenja otpadom, koja se onda zvala IVO - Izbjegavanje, Vrednovaanje i Odlaganje. Ako to prevedemo na današnje stručne izraze onda Izbjegavanje danas zovemo smanjenje nastanka otpada i ponovna uporaba; Vrednovanje je u stvari iskorištavanje vrijednih svojstava otpada, a mi danas kažemo recikliranje i energetska oporaba, a odlaganje je i onda i danas značilo isto ako više ne možemo ništa s otpadom, onda ga odlažemo. U toj Strategiji piše da ćemo osigurati sustav primarnog odvajanja (kao što planiramo i danas 15 godina kasnije), izgraditi nekoliko energana i zatvoriti nelegalna odlagališta. Strategija je inače vrlo važan državni dokument kojega donosi Sabor, naše najviše i najvažnije državno tijelo. I to što Sabor kaže tako mora biti. Tako je u svim državama i tu nema pogovora. Međutim, to kod nas i nije baš tako. Tri godine kasnije, iako smo kao država trebali zakoračiti u pravi pubertet, ozbiljno smo se prihvatili posla i na temelju Strategije donijeli prvi Plan gospodarenja otpadom i to 2007. Promatrač sa strane mogao bi protumačiti da smo bili neprimjereno ozbiljni godinama koje imamo ili prerano sazreli. U tom Planu isplanirali smo uspostavu primarnog odvajanja te otvoriti od 13 do 21 centra za gospodarenje otpadom kao i zatvoriti sva ilegalna odlagališta te lijepo urediti našu dragu domovinu da se zna kamo ide sav otpad. I počeli smo pripremati projekte. Međutim, potkrala se jedna greška. Imali smo ideju da ćemo temeljem sredstava osiguranih iz EU projektirati, izgraditi i staviti u funkciju centre za 3-4 godine. Greška je bila u dinamici. S toliko godina i moj sin vrlo je često planirao da će matematiku koju u školi rade nekoliko tjedana naučiti za jedno popodne. Ne moram govoriti kakav je bio ishod. Nama starijima poznato je da se matematika ne može naučiti u jedno popodne, nego je potreban sustavan i kontinuirani rad kako bi se postigli rezultati. Međutim, mogla sam pričati koliko sam htjela no, dok se sam nije sam uvjerio da nije u pravu nije odustajao od svoje metode. Poznato je da mladi ne slušaju starije.

Dakle, nakon više od dvadeset godina iskustva, danas znamo da se projekti u gospodarenju otpadom planiraju i pripremaju 5-7, a nekad čak i 10 godina i to lagano učimo. Svaki put kada zastanete ili želite nešto promjeniti vraćate se godinu dvije tri unatrag i tako ispočetka. Problem je što politički mandat traje četiri godine i niti jedan političar ne može ubrati lovorike od ideje do realizacije. Političar jednog mandata realno bi morao raditi za lovorike drugog, što ne želi. U proteklih 8 godina imali smo 5 ministara zaštite okoliša, a svaki od njih imao je svoj pogled na organizaciju sustava gospodarenja otpadom i nisu to bile kozmetičke, već sustavne promjene koje su već postojeće projekte koji su lagano rasli i razvijali, vraćale unazad radi promjene koncepta. Svaki put kad bi novi ministar došao, krenuo bi nadobudno u promjene koje nisu realne, onda bi shvatio da to tako ne ide, pa jedno vrijeme nije činio ništa i onda se opet vratio na stari smjer. Vrlo često, u stvari skoro uvijek, ministri nisu bili iz redova struke. Ali ni ne moraju biti. Mudar ministar okruži se sa strukom i onda ju sluša i vjeruje joj. Tako je 2017. donešen Plan gospodarenja otpadom za kojega je struka rekla da je teško provediv. Struka je još 2004. znala što treba napraviti. Rezultat pubertetskog vrludanja je taj da danas, 2018. imamo samo 2 od 13 planiranih centara, nemamo kvalitetno uspostavljen sustav primarnog odvajanja, nemamo sortirnice, kompostane, a ni energane. Međutim, raspisali smo natječaj za kante za odvojeno prikupljanje otpada za cijelu Hrvatsku te ćemo raspisati natječaje za sortirnice, koje će, ako bude sreće i kontinuiteta, biti gotove za 4-5 godina. Ako nas ne lupi kasni pubertet, mogli bi ovo tumačiti kao blagi napredak. Energane nitko ne spominje jer se svi boje zelenih, a svi znamo da bez energana nema uspostave cjelovitog sustava. Iako na državnoj razini nismo riješili probleme koje imamo, izgleda da smo malo krenuli naprijed, jer ako ništa drugo barem se o problemu otpada sve više govori.

To naše vrludanje zaista nalikuje na ono kao kada mladi punoljetni čovjek (dijete) traži samoga sebe pa ide iz krajnosti u krajnost i treba nekoliko puta pogriješiti kako bi došao na pravi put. Po svim ovim simptomima koje imamo zaključila bih da lagano počinjemo izlaziti iz puberteta, jer imamo bljeskove ozbiljnosti koji vode prema jednom zrelom i odgovornom ponašanju.